Zdravstvo

Vesti :: Medicina ne poznaje granice

xxxDoktor iz Niša, ovogodišnji dobitnik nagrade za najbolji svetski projekat iz oblasti flebologije, izabran je i za predsednika Evropskog udruženja flebologa za 2013. godinu

Slava se retko, posebno u Srbiji, ispisuje i rečenicom „živeti kao sav normalan svet". Tu za mnoge nedostižnu ravnotežu dosegao je vaskularni hirurg KC Niš dr Dragan Milić. Ostao je u svom gradu i kliničkoj ustanovi, uprkos svetskoj slavi i unosnim ponudama najprestižnijih medicinskih centara, pokazujući da stručnost, znanje i lekarski rezultati nisu omeđeni epitetima provincija ili metropola. Ovaj životni moto doneo mu je 2011. Zahvalnicu rodnog Prokuplja za dorinos nauci i struci, lečenju pacijenata Toplice, koju mu je uručio patrijarh Irinej, a potom mu je u Pragu 16. septembra dodeljena nagrada za najbolji svetski projekat iz oblasti flebologije. Svojom studijom o prevenciji dubokih tromboza kod trudnica i porodilja postao je šesti lekar u svetu kome je uručeno ovakvo priznanje Svetskog udruženja flebologa.

xxx„Svake dve godine ova nagrada dodeljuje se odlukom sedmočlanog žirija sačinjenog od velikih imena, iz čijih sam knjiga zapravo učio. Samim tim ta nagrada je i draža, jer mnogo znači kada vam je daju profesori koji su stvorili medicinu kojom se bavim. Sa istim ushićenjem sam primio i priznanje građana Prokuplja, dirnut jer su prepoznali moj rad", kaže u razgovoru za „Akter" ovaj vrsni vaskularni hirurg koji je pozvan da u Bostonu predstavi i rezultate svojih metoda.

Danas KC Niš i interdisciplinarni tim lekara, u kome je i doktor Milić, sprovode studiju u lečenju hronične cerebrospinalne venske insuficijencije, primenom nove metode koju je otkrio italijanski doktor Paolo Zamboni sa Univerziteta u Ferari. Za "Akter" dr Dragan Milić, koji je i asistent na Medicinskom fakultetu u Nišu, otkriva detalje svog profesionalnog i privatnog života, jedne nesvakidašnje filozofije morala lekara kome je Amerika odala priznanje proglasivši ga Međunarodnim naučnikom za 2010. Bilo je to prvi put da je Udruženje vaskularnih hirurga SAD-a za prvog izabralo kolegu iz Istočne Evrope, iz Srbije, istog lekara koji se ovenčao nagradom u Monaku za najbolje predavanje.

LISTE ČEKANJA I SMRTNOST

Koliko je vas kao lekara pogađao podatak da se s velikim brojem pacijenata koji čekaju ne uradi ono što bi trebalo vezano za kardio zahvate?

Svakoga ko se bavi ovim poslom tako nešto uznemirava. U Nišu je nedavno održan kongres kardiovaskularnih hirurga, gde se u razgovorima pokazalo da je i državi jako stalo da reši problem liste čekanja. Nadamo se da ćemo do proleća otvoriti novu zgradu kardiohirurgije u Nišu u kojoj ćemo imati savremene uslove za rad, dve operacione sale i deset kreveta intenzivne nege. Moći ćemo da operišemo i do 700 pacijenata. Time će se značajno smanjivati liste čekanja od nekoliko hiljada pacijenata za kardiohirurške intervencije. Pacijenti koji imaju kardiovaskularne probleme životno su ugroženi, pa čekajući mogu loše da završe. Sada se prvi put posle nekoliko godina otvaraju kardiohirurške sale i kvalitativno se u Nišu dešava veliki iskorak.

Za lekara je svakako priznanje pacijenta važno, ali su sigurno laskava, ona iz struke. Šta kažu vaše kolege u Americi, gde ste često stručni gost, na činjenicu da lekar iz Srbije dobije tako prestižno priznanje u Pragu?
To je dokaz da svetska medicina ne poznaje granice, nacije... Nagrada je dodeljena na osnovu ideja koje sam sprovodio. Cenjeno je ono što je urađeno i nema veze odakle potiče. Nagrada je i stimulacija, ali i dokaz da ne morate biti u inostranstvu da biste postigli neke dobre stvari. Kruna toga je što su me izabrali za predsednika Evropskog udruženja flebologa za 2013. godinu. On se bira dve godine unapred i predsedavaću najvećim kongresom venologa u Evropi, a biće održan u Beogradu od 27. do 30. juna 2013. Na njemu će biti 50-ak imena sa vrha svetske vaskularne hirurgije.

Zašto niste ostali negde u belom svetu, već ste se vratili u Niš?

Sa direktorom vaskularne hirurgije klinike Mejo prof. dr Piterom Gluvickim na Kongresu vaskularnih hirurga SAD-a u Bostonu 2010.Bez zemlje Srbije ne mogu. Ne samo ja, već i kolege iz niškog Kliničkog centra bili smo na raznim specijalizacijama u inostranstvu. Najčešće je to bila Amerika. Najviše vremena proveo sam na Floridi, na Lahoja institutu i UCLA centru u Kaliforniji, na Mejo klinici u Ročesteru, na kojoj mi je mentor direktor i glavni vaskularni hirurg Piter Gluvicki. Takođe smo bili u Engleskoj. Dr Saša Živić i ja stalno držimo predavanja širom sveta o venskim oboljenjima, i bili smo na najpriznatijem simpozijumu evropskih vaskularnih hirurga u Londonu. Tu se prvi put čuo govor srpskog lekara. Moja lična opredeljenja vezana su najviše za anglosaksonsku medicinu. Američka medicina je kvalitativno dosta iznad evropske, a sa našom nikako ne može da se poredi. Bilo bi pametno da mladi specijalisti odu bar na nekoliko meseci u SAD, kako bi videli odnos i prema nauci, pacijentu, radu... Smatram da bismo iz toga izvukli velike zaključke. Volim da putujem, da se edukujem, ali i da se vratim u Niš gde se najlepše osećam.

Lekari koji teže svetskoj reputaciji uglavnom žele materijalno poput čuvenog Kristijana Bernara. Zbog čega ste se toga odrekli, iako su ponude bile unosne?
Nije sve u novcu. On nije najvažniji, iako je bitan jer omogućuje i putovanja, nabavku udžbenika, ali svakako meni i većini kolega nije primaran. Mnogo je važnije zadovoljstvo rada, istraživanja, pravljenja prezentacija, pokretanja stvari napred. S tim nekada dođe i novac, a nekada ne. Ali ako je novac primaran, po meni je sav angažman unapred osuđen na neuspeh.

Kako rekoste, mladi srpski lekari trebalo bi da vide drugačiji život kolega u Americi?
Apsolutno. To je kvalitet života koji ne može da se poredi ni sa kojim delom sveta, pa ni sa onim koji se vodi u Evropi. Toliko je relaksirana, kolegijalna atmosfera u kojoj nema ni surevnjivosti, ni sujete, ni ljubomore, već je nivo saradnje vanredan, kolegijalnost je fascinantna. Neverovatan je i odnos prema poslu, pacijentu. Ipak me je u čitavoj priči najviše zadivilo to što je svaki pacijent tretiran kao da je došao iz Saudijske Arabije. Pacijent je njegovo kraljevsko visočanstvo. Uz odnos prema poslu, pacijentu, nauci, tu je i laganiji tempo života američkih lekara, suprotno ovdašnjem ubeđenju da je tamo sve u trci, žurbi... Lekari tamo imaju relaksiran odnos prema životu, kvalitativno drugačiji, i svako veče kada se završi posao ide se u pozorište, bioskop, u restoran... Oni zaista imaju pravu nadogradnju. Maksimalno su posvećeni poslu, a u vremenu koje im ostaje gledaju da imaju pravi kvalitet i to mi je bilo fascinantno.

Da li ste zadovoljni platom u Srbiji?

Jesam. Ona mi za današnje vreme omogućava pristojan život. Za sreću vam ne treba deset hiljada evra mesečno. Meni je dovoljno da imam prijatelje, da organizujem život onako kako želim, što imam podršku od kolega u Kliničkom centru u Nišu... Imamo mlade ljude koji dolaze i daju još veću stimulaciju da napravimo edukaciju mladih stručnjaka u SAD-u. Mislim da čovek radom može da postigne dobre rezultate i u Srbiji.

To činite sa obolelima od CCSVI i MS, mada tu kao i uvek ima skeptika? O čemu se zapravo radi?
Sprovodimo studiju o lečenju CCSVI i MS primenom nove metode koju je otkrio italijanski doktor Paolo Zamboni. Mi smo u KC Niš jedan od prvih centara u svetu koji je počeo da radi sa njime. Upoznao sam ga 2006. u Londonu na konferenciji Evropskog kongresa udruženja flebologa. U početku sam i ja bio među „nevernim Tomama", ali je kolega Živić insistirao da krenemo, i onda sam vremenom video boljitak kod jedne grupe pacijenata, i sada sam uveren da u ovoj teoriji Zambonija zaista nešto ima, i da to treba pažljivo ispitati. Možda rezultati neće biti tako spektakularni, kao što bi voleli svi mi koji to radimo, ali neće sigurno biti ni minimalizovani potpuno, kao što neki s druge strane tvrde da nema nikakve povezanosti sindroma cerebrospinalne venske insuficijencije (CCSVI) i multipleks skleroze (MS), i obrnuto.

KORUPCIJA
U svojevrsnoj ste borbi protiv patologije koja se javlja kod čoveka. Kako gledate na patologiju u samom društvu, jer se suočavamo sa činjenicom da se u Srbiji u teškoj antikorupcijskoj borbi najčešće hvataju i kažnjavaju lekari za dvesta, trista evra? Kao lekar stajem u odbranu profesije, i tvrdim da većina lekara vrlo časno i odgovorno radi svoj posao. Pretpostavljam da kao i u svakoj profesiji postoji svega i svačega. Ne može zbog nekoliko ljudi, koji su možda izgubili sebe i dušu, da se kažnjava i žigoše cela profesija. Zahtev EU za suzbijanje korupcije apsolutno stoji na mestu, a jedini način na koji ćemo mi našu zemlju izvesti na pravi put jeste pobeda nad njom. Siguran sam da će se to u narednom periodu desiti, jer drugog puta nemamo.

O čemu se zapravo radi?
CCSVI je stanje kojim se definiše sužavanje venskih sudova vrata. Primećeno je da se ovo dešava pre svega kod obolelih od multipleks skleroze. Jednom veoma jednostavnom metodom andioplastikom suženih venskih sudova, samo dilatacijom - njihovim širenjem, poboljšava se venska drenaža iz mozga put srca, i nakon toga posle nekoliko nedelja kod određenog broja ljudi dešavaju se bitna poboljšanja od povećanja snage, boljeg raspoloženja, dužeg hoda, bolje koordinacije pokreta, boljeg vida, govora, kontrole mokraće. Zaista su individualni benifiti, kao što se i bolest MS različito manifestuje. Moramo da kažemo da ta metoda nije uspešna kod svih, da to nije čarobni štapić, da ljudi ne pomisle da će to novo sada dovesti do čuda. To je samo metoda koja pokazuje boljitak kod određenog broja ljudi sa MS. Do sada smo u Kliničkom centru u Nišu uradili oko 800 zahvata, i to je centar koji je možda uradio najveći broj tih procedura u svetu, pa smo pozvani da u Orlandu tokom februara održimo predavanja i prezentujemo naše rezultate u lečenju pacijenata ovom metodom.

Koliko je procentualno bilo dobrih rezultata od 800 pacijenata na kojima ste primenili tu metodu?
Dovoljno, ali pošto je ta metoda izazivala dosta kontroverze ni sami ne možemo da tvrdimo u potpunosti koji su njeni krajnji dometi. Činjenica je da postoji jedna grupa pacijenata koja ima benefit od ove intervencije. Upravo ta grupa pacijenata koja ima benefit nalaže nam da nastavimo dalje istraživanje da vidimo koji su krajnji dometi te procedure. Važno je da se pacijentu ne da lažna nada oko izlečenja. To je važno istaći.

Postoji li opasnost od zahvata?
Ova metoda ni na koji način ne ugrožava pacijenta i ne postoji opasnost tokom izvođenja. Zahvat je sa minimalnim rizikom, traje 45 minuta i nakon nekoliko sati praćenja pacijent odlazi kući.

Ima li redova obolelih od MS kod vas?
xxxIma i iz Srbije i iz inostranstva. Sada su to počeli da rade i drugi centri, u Sofiji, Skoplju... Ipak krenuli smo prvi, i činjenica je da smo se pročuli. Za vreme koliko se ovim bavimo implementirali smo sve što smo želeli, jer smo imali razumevanja od Kliničkog centra i svih drugih medicinskih institucija. Bilo je pokušaja različitih kočenja, tipično srpskih reakcija, ali kada imate kvalitete i pacijente niko ne može da vas spreči.



Koliko vam je bilo potrebno da stečeno znanje i edukaciju u SAD-u primenite u Nišu?

Ne dugo, zato što je naša škola vaskularne hirurgije, koju smo dobili na Drugoj hirurškoj klinici, jedna od najboljih u Evropi. To nam je solidna baza, pa nam nije bio problem da se prilagodimo novim tehnologijama. Vaskularnu hirurgiju učio sam od starijih beogradskih kolega doktora Živana Maksimovića i Lazara Davidovića. U Novom Sadu ima sjajnih kardiovaskularnih hirurga na čelu sa Vladom Popovićem. Ne mogu da kažem da mi prednjačimo u celoj priči, već da smo možda malo organizovaniji, više guramo celu stvar, uvodimo nove metode.

JEDNOM NISAM OSTAO NEUTRALAN

Da li ste se nekada latili neke članske karte?
Jesam davno, u vreme kada sam smatrao da čovek ne može da ostane neutralan. Bilo je to pre 2000. godine. Međutim, nikada nisam želeo aktivno da se bavim politikom. Onaj ko želi ozbiljno da se bavi medicinom, ne može i politikom. Osim toga, smatrao sam tada da svi oni koji se ne deklarišu podržavaju ono stanje za koje sam mislio da je totalno pogrešno. Učlanjivanje u DS bilo je bez zvaničnog političkog angažmana.

Koji je ključ vašeg uspeha?
Ključ uspeha je želja za saznanjem, za odlaskom vani radi edukacije, ali i kontakt s ljudima koji to rade u inostranstvu. Više puta sam se uverio da kad god sam želeo da dođem na edukaciju nisam odbijen. Najveća imena u svetu zaista su želela da mi bez ikakve procedure pokažu i „prodaju" zanat. Stvar je samo u volji da odemo u inostranstvo. Neophodno je savršeno znanje engleskog jezika, poznavanje novih tehnologija, kompjutera... Savremena medicina znači i savremena tehnologija, a njome morate da ovladate.

Kako ste se opredelili da se bavite medicinom?
To ima porodične korene. Moj pokojni otac Jovan Milić bio je ortoped i važio je za veoma požrtvovanog čoveka, prvog ortopeda u Prokuplju. Pored njega sam zavoleo medicinu, završio opštu, potom vaskularnu medicinu, a sada sam na subspecijalizaciji na kardiohirurgiji u Beogradu.

Jeste li ušli u „nobl trend" domaćih lekara - tenis, jahanje, golf...?
Ne.

Izvor:AKTER 28.11.2011.

Arhiva vesti...»

 

 

 

Detalji strane
apoteka prirodni preparati
Kreme i Melemi